Petak, Februar 05, 2016
Ironija, oružje ili beg
Oduvek sam voleo da koristim ironiju kao moj vid humora. Sada, posle određenog životnog iskustva, pokušavam da je preispitam. Zato što sam u sudaru sa malo drugačijom kulturom, naišao na sasvim nove reakcije. Jednostavno primetio sam da ljudi to prilično retko kapiraju. Ovde. I počeo sam da razmišljam, zašto ja to radim uopšte.
Prvi zaključak: Srbi dosta često koriste ironiju. Pogotovo u zapadnoj Srbiji čini mi se. Čini mi se da je to, ne samo meni, najnormalniji vid humora. No big deal, za nas, rekao bih. Jednostavno mislim da je to znak: dosta, preterao si, ako hoćete i glup si.
Nesvesno, pri tom ironija je želja da se dokaže i svoja intelektualna nadmoć. Verovatno jer su ostala sredstva iscrpljena. A i nema se volje za svađom. Onom jednostavnom, sa vređanjem i teškim rečima neretko.
Drugi zaključak: Nemci retko koriste ironiju. Nekako mi se čini, da oni to shvataju kao vid slabosti. I negativizma. Možda imaju pravo. Možda je moj život sjeban, i samo mi ironija preostaje. Ali mislim da nije tako. Jednostavno ga koristim ceo život. I ne samo ja. Pogotovo Srbi.
Treći zaključak: Ne mogu da se odreknem ironije, makar i da hoću. Jednostavno sam prestar za menjanje. Ali pokušaću da analiziram sagovornika, i doziram svoju ironiju u odnosu na to. Ironija, naime, čini mi se podrazumeva i određenu inteligenciju druge strane. On jednostavno to treba da ukapira. A to nije uvek lako. I ne podrazumeva se, kao što sam ja, čini mi se, navikao.
Sve u svemu, nije mi jasno da li su ovi ovde glupi ili jednostavno nisu navikli na ironiju, pa je zato često ne kapiraju? O svojoj inteligenciji, je neukusno da pišem. Inteligencija na nivou naroda definitivno ne postoji. Pamet možda.
p.s. Samoironija zahteva poseban blog. To smatram, još uvek, najvećom vrlinom. I prodajem ja kao srpski brend, s ponosom.