Ironija, oružje ili beg
Oduvek sam voleo da koristim ironiju kao moj vid humora. Sada, posle određenog životnog iskustva, pokušavam da je preispitam. Zato što sam u sudaru sa malo drugačijom kulturom, naišao na sasvim nove reakcije. Jednostavno primetio sam da ljudi to prilično retko kapiraju. Ovde. I počeo sam da razmišljam, zašto ja to radim uopšte.
Prvi zaključak: Srbi dosta često koriste ironiju. Pogotovo u zapadnoj Srbiji čini mi se. Čini mi se da je to, ne samo meni, najnormalniji vid humora. No big deal, za nas, rekao bih. Jednostavno mislim da je to znak: dosta, preterao si, ako hoćete i glup si.
Nesvesno, pri tom ironija je želja da se dokaže i svoja intelektualna nadmoć. Verovatno jer su ostala sredstva iscrpljena. A i nema se volje za svađom. Onom jednostavnom, sa vređanjem i teškim rečima neretko.
Drugi zaključak: Nemci retko koriste ironiju. Nekako mi se čini, da oni to shvataju kao vid slabosti. I negativizma. Možda imaju pravo. Možda je moj život sjeban, i samo mi ironija preostaje. Ali mislim da nije tako. Jednostavno ga koristim ceo život. I ne samo ja. Pogotovo Srbi.
Treći zaključak: Ne mogu da se odreknem ironije, makar i da hoću. Jednostavno sam prestar za menjanje. Ali pokušaću da analiziram sagovornika, i doziram svoju ironiju u odnosu na to. Ironija, naime, čini mi se podrazumeva i određenu inteligenciju druge strane. On jednostavno to treba da ukapira. A to nije uvek lako. I ne podrazumeva se, kao što sam ja, čini mi se, navikao.
Sve u svemu, nije mi jasno da li su ovi ovde glupi ili jednostavno nisu navikli na ironiju, pa je zato često ne kapiraju? O svojoj inteligenciji, je neukusno da pišem. Inteligencija na nivou naroda definitivno ne postoji. Pamet možda.
p.s. Samoironija zahteva poseban blog. To smatram, još uvek, najvećom vrlinom. I prodajem ja kao srpski brend, s ponosom.
Ironija, oružje ili beg
Oduvek sam voleo da koristim ironiju kao moj vid humora. Sada, posle određenog životnog iskustva, pokušavam da je preispitam. Zato što sam u sudaru sa malo drugačijom kulturom, naišao na sasvim nove reakcije. Jednostavno primetio sam da ljudi to prilično retko kapiraju. Ovde. I počeo sam da razmišljam, zašto ja to radim uopšte.
Prvi zaključak: Srbi dosta često koriste ironiju. Pogotovo u zapadnoj Srbiji čini mi se. Čini mi se da je to, ne samo meni, najnormalniji vid humora. No big deal, za nas, rekao bih. Jednostavno mislim da je to znak: dosta, preterao si, ako hoćete i glup si.
Nesvesno, pri tom ironija je želja da se dokaže i svoja intelektualna nadmoć. Verovatno jer su i ostala sredstva iscrpljena. A i nema se volje za svađom. Onom jednostavnom, sa vređanjem i teškim rečima neretko.
Drugi zaključak: Nemci retko koriste ironiju. Nekako mi se čini, da oni to shvataju kao vid slabosti. I negativizma. Možda imaju pravo. Možda je moj život sjeban, i samo mi ironija preostaju. Ali mislim da nije tako. Jednostavno ga koristim ceo život. I ne samo ja. Pogotovo Srbi.
Treći zaključak: Ne mogu da se odreknem ironije, makar i da hoću. Jednostavno sam prestar za menjanje. Ali pokušaću da analiziram sagovornika, i doziram svoju ironiju u odnosu na to.
Ironija, naime, čini mi se podrazumeva i određenu inteligenciju druge strane. On jednostavno to treba da ukapira. A to nije uvek lako. I ne podrazumeva se, kao što sam ja, čini mi se, navikao.
Sve u svemu, nije mi jasno da li su ovi ovde glupi ili jednostavno nisu navikli na ironiju, pa je zato često ne kapiraju? O svojoj inteligenciji, je neukusno da pišem. Inteligencija na nivou naroda definitivno ne postoji. Pamet možda.
p.s. Samoironija zahteva poseban blog.
Ironija, oružje ili beg
Oduvek sam voleo da koristim ironiju kao moj vid humora. Sada, posle određenog životnog iskustva, pokušavam da je preispitam. Zato što sam u sudaru sa malo drugačijom kulturom, naišao na sasvim nove reakcije. Jednostavno primetio sam da ljudi to prilično retko kapiraju. Ovde. I počeo sam da razmišljam, zašto ja to radim uopšte.
Prvi zaključak: Srbi dosta često koriste ironiju. Pogotovo u zapadnoj Srbiji čini mi se. Čini mi se da je to, ne samo meni, najnormalniji vid humora. No big deal, za nas, rekao bih. Jednostavno mislim da je to znak: dosta, preterao si, ako hoćete i glup si.
Nesvesno, pri tom ironija je želja da se dokaže i svoja intelektualna nadmoć. Verovatno jer su i ostala sredstva iscrpljena. A i nema se volje za svađom. Onom jednostavnom, sa vređanjem i teškim rečima neretko.
Drugi zaključak: Nemci retko koriste ironiju. Nekako mi se čini, da oni to shvataju kao vid slabosti. I negativizma. Možda imaju pravo. Možda je moj život sjeban, i samo mi ironija preostaju. Ali mislim da nije tako. Jednostavno ga koristim ceo život. I ne samo ja. Pogotovo Srbi.
Treći zaključak: Ne mogu da se odreknem ironije, makar i da hoću. Jednostavno sam prestar za menjanje. Ali pokušaću da analiziram sagovornika, i doziram svoju ironiju u odnosu na to.
Ironija, naime, čini mi se podrazumeva i određenu inteligenciju druge strane. On jednostavno to treba da ukapira. A to nije uvek lako. I ne podrazumeva se, kao što sam ja, čini mi se, navikao.
Sve u svemu, nije mi jasno da li su ovi ovde glupi ili jednostavno nisu navikli na ironiju, pa je zato često ne kapiraju? O svojoj inteligenciji, je neukusno da pišem. Inteligencija na nivou naroda definitivno ne postoji. Pamet možda.
p.s. Samoironija zahteva poseban blog.
Ironija, oružje ili beg
Oduvek sam voleo da koristim ironiju kao moj vid humora. Sada, posle određenog životnog iskustva, pokušavam da je preispitam. Zato što sam u sudaru sa malo drugačijom kulturom, naišao na sasvim nove reakcije. Jednostavno primetio sam da ljudi to prilično retko kapiraju. Ovde. I počeo sam da razmišljam, zašto ja to radim uopšte.
Prvi zaključak: Srbi dosta često koriste ironiju. Pogotovo u zapadnoj Srbiji čini mi se. Čini mi se da je to, ne samo meni, najnormalniji vid humora. No big deal, za nas, rekao bih. Jednostavno mislim da je to znak: dosta, preterao si, ako hoćete i glup si.
Nesvesno, pri tom ironija je želja da se dokaže i svoja intelektualna nadmoć. Verovatno jer su i ostala sredstva iscrpljena. A i nema se volje za svađom. Onom jednostavnom, sa vređanjem i teškim rečima neretko.
Drugi zaključak: Nemci retko koriste ironiju. Nekako mi se čini, da oni to shvataju kao vid slabosti. I negativizma. Možda imaju pravo. Možda je moj život sjeban, i samo mi ironija preostaju. Ali mislim da nije tako. Jednostavno ga koristim ceo život. I ne samo ja. Pogotovo Srbi.
Treći zaključak: Ne mogu da se odreknem ironije, makar i da hoću. Jednostavno sam prestar za menjanje. Ali pokušaću da analiziram sagovornika, i doziram svoju ironiju u odnosu na to.
Ironija, naime, čini mi se podrazumeva i određenu inteligenciju druge strane. On jednostavno to treba da ukapira. A to nije uvek lako. I ne podrazumeva se, kao što sam ja, čini mi se, navikao.
Sve u svemu, nije mi jasno da li su ovi ovde glupi ili jednostavno nisu navikli na ironiju, pa je zato često ne kapiraju? O svojoj inteligenciji, je neukusno da pišem. Inteligencija na nivou naroda definitivno ne postoji. Pamet možda.
p.s. Samoironija zahteva poseban blog.
Ja, ni na nebu ni na zemlji
Još jedan povratak iz otadžbine posle praznika ne donosi ništa novo. Produbljuje stari procep. Sve više sam, što bi rekla gdja Kirsanova, nešto između. Srbija definitivno zaostaje sve više za zapadom gde živim. I sve teže mi je da se identifikujem sa njom. S druge strane, Švaba neću postati nikad, neću moći. Jednostavno sam drugačiji. I to ostaje tako. Procep...i u njemu ...ja.
Vrucina
Rece danas negovateljica E. da ne moze vise da podnese ovu vrucinu. Kad ce vec jednom da se vrati ono, takoreci normalno, nemacko vreme sa oblacnim, prohladnim danima i redovnim kisama.
Negovateljica E. je tamnoputa da tamnoputija ne moze biti, nigerijskih korena odrasla ovde :-)
Nacionalista
Kada odes preko, postajes nacionalista neumitno. Zasto?
Nacionalista
Kada odes preko, postajes nacionalista neumitno. Zasto?
Kad Srbija plače
Još jedna poseta domovini. Dok me odande ispraćaju plačne oči sve to ima smisla. I imam osećaj da tamo pripadam i nekome nedostajem. A kad toga nestane...
Košarka
Zašto sam zavoleo košarku, ponovo:
- jedan bosanski konobar mi je nedavno rekao, kako kod njih u nekoj bosanskoj vukojebini, niko nije mogao da nadje devojku ako nije igrao košarku. Od fudbalera su bežale sve normalne. Takva su vremena bila. Srećna rekao bih. Gospodska. Takva je i košarka.
- Partizan je dobar samo u košarci još. Drugi nisu ni toliko, inače. Jedan razlog da budeš ponosan što si rodjen i odrastao kao Grobar . Naslednik mora biti isto to. Da, mora. Malo toga mora, inače. Jedna od odrednica ličnosti. I to je košarka - Partizan.
- na košarkaškim utakmicama u novoj domovini možeš videti dosta lepog i kulturnog sveta. Beg od manje više sive kapitalističke svakidašnjice: naših gastarbajtera u svojim jadnim životima ograničenim sitnom lovom i kapitalistički ograničene nemačke srednje klase. I to je košarka - beg iz sivila.
Lova na sreću se nastavlja...
Da li neko zna šta se desilo sa sajtom mojblog.rs ?
Lova na sreću se nastavlja...
Da li neko zna šta se desilo sa sajtom mojblog.rs ?
Lova na sreću se nastavlja...
Da li neko zna šta se desilo sa sajtom mojblog.rs ?
Čestitamo
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.