Utorak, Januar 12, 2016
Ja, ni na nebu ni na zemlji
Još jedan povratak iz otadžbine posle praznika ne donosi ništa novo. Produbljuje stari procep. Sve više sam, što bi rekla gdja Kirsanova, nešto između. Srbija definitivno zaostaje sve više za zapadom gde živim. I sve teže mi je da se identifikujem sa njom. S druge strane, Švaba neću postati nikad, neću moći. Jednostavno sam drugačiji. I to ostaje tako. Procep...i u njemu ...ja.
To se manje više dešava svima koji odu. Tamo je bolje, ali teže, ovdje je gore, ali slađe. I onda nemaš osećaj pripadanja ni tamo ni amo.
A sta je sladje, po tvom misljenju?
Većina ode i proživi radni vek u stranoj zemlji, pa se vrati u penziji. No, ako zasnuju porodicu i imaju decu, ne vraćaju se. Slađe je ono gde se čovek oseća svojim na svome.
Pa to i kazem. Ja se u Srbiji vise ne osecam kao svoj na svome. To nije ona zemlja u kojoj sam rodjen i odrastao. Neki kazu da je porodica najvaznija, moja je sa mnom. Ona najbliza. I to mi je u zivotu nekako najsladja stvar.
Onda ćeš ostati tamo i jednog dana, mnogo kasnije, dolazićeš da se nostalgično prisetiš nekih starih vrednosti. Sada ti one mnogo ne znače, a i rasplinule su se.
Pa da. Samo nostalgija se mora kontrolisati. Moze biti opasna.
Niko u tome nije uspeo, pa nećeš ni ti. Evo ti malo Srbije u mojim poslednjim postovima.
Teško je to biti dvostruko tuđ. To je na neki način sudbina svih onih koji iz nekog razloga napuste zavičaj...
Da li je lakse biti jednostruko tudj, kako se oseca jako puno ljudi u Srbiji?
@sanjarenja56 Da to i nije losa Srbija u tvojim postovima :- Ima i one druge, koja me takodje redovno doceka kada dodjem :-